Ukoliko razmišljate o upisu na tečaj engleskog jezika, razveselit ćete se kad čujete da je to jezik u kojem neka pravila postoje samo da se krše:
1. None se ne smije koristiti s glagolom u množini.
None of them were happy.
None of them was happy.
Gramatike na none gledaju kao na jedninu (=no one), no značenje rečenice je u množini: ako preformuliramo rečenicu, dobit ćemo They were not happy.
2. Rečenica ne smije završiti prijedlogom.
This is the sort of English which I will not put up with.
This is the sort of English up with which I will not put.
Slavna rečenica Winstona Churchilla koja ne krši niti jedno pravilo, a ipak zvuči čudno, zar ne? Ovo pravilo kao da je izmišljeno da nas muči, a krše ga čak i udžbenici!
3. Hopefully se ne smije koristiti na početku rečenice.
Hopefully, our team will win.
It is hoped that / I hope that our team will win.
Zapravo ne postoji valjan argument zbog kojeg hopefully ne bi trebao biti na početku rečenice jer se na isti način koriste stotine drugih priloga (naturally, frankly, normally…).
4. Infinitiv se ne smije razdvajati.
It’s great to finally meet you!
It’s great to meet you finally!
Gramatičari tvrde da je infinitiv, u ovom slučaju to meet, jedna gramatička jedinica i da se kao takva ne smije razdvajati. Ovo je logika koja je preuzeta iz latinskog (u kojem je infinitiv jedna riječ pa ga je i nemoguće razdvojiti), a što je logično u jednom jeziku nije nužno logično u drugom.
5. S neither/nor koristi se jednina.
Neither the father nor the son are here.
Neither the father nor the son is here.
Kad koristimo neither/nor, uvijek imamo dvije osobe ili stvari o kojima govorimo pa instinktivno i glagol stavljamo u množinu – i to je sasvim u redu!