vaki jezik ima svoje posebnosti, karakteristike koje ga određuju i čine ga zanimljivim i drugačijim od ostalih jezika, ali ujedno i sličnim. Tako npr. talijanski jezik kao pripadnik romanske skupine jezika dijeli neke posebnosti s ostalim jezicima te skupine (španjolski, francuski,…), a koje ga pak razlikuju od hrvatskog. Teško je odrediti što je posebnost jednog jezika jer je mala vjerojatnost da nijedan drugi jezik na svijetu nema to isto.

Npr. jedna od zanimljivosti talijanskog jezika je da se značenje nekih pridjeva mijenja ovisno o tome da li ih se stavi iza ili ispred imenice. Nije svejedno hoćemo li reći: „un uomo grande“ ili „un grand uomo“. Oba izraza sastoje se od 2 riječi (un uomo – čovjek i grande – velik), ali nemaju isto značenje. Ako kažemo „un uomo grande“, mislimo da je čovjek velik građom i visinom, ako kažemo „un grand uomo“, to znači da je čovjek velik po svojim djelima. Tako da neki čovjek mali visinom, može biti velik po svojim djelima. Ako se npr. krivo izrazite pričajući o nekom prijatelju i stavite pridjev gdje ne treba, čovjek može očekivati grdosiju, a dočeka ga patuljak. Ovo nije posebnost samo talijanskog jezika, jer i neki drugi romanski jezici imaju tu istu karakteristiku, ali svakako je zanimljivost u odnosu na hrvatski jezik koji to nema.

Drugi pridjevi takvog tipa su: „alto (visok građom ili pozicijom)“ „piccolo“(malen), „vecchio“ (star ili antikni), tako da „una costruzione vecchia“ označava „staru građevinu, u lošem stanju“, dok „una vecchia costruzione“ označava „staru, ali antiknu građevinu (koja ima svoju kvalitetu i vrijednost)“. I tako dalje, da ne nabrajamo. Na svu sreću takvih pridjeva ipak ima malo, a ovi što postoje su tu valjda čisto da nam malo razbiju monotoniju.

Što se imenica tiče, postoje neke, kojima očito jedna množina nije bila dovoljna, pa gle čuda imaju dvije množine, i pazite sad, različito značenje ovisno o tome koju množinu upotrebljavate. Neke od takvih imenica su: il muro (zid), i muri (zidovi npr. stana), le mura (zidine grada); Il membro (član,ud) – i membri (članovi npr. neke udruge) , le membra (udovi tijela); Il braccio (ruka) – i bracci (rukavci npr. rijeke), le braccia (ruke – dio tijela),…

Kako neke imenice imaju duplu množinu, tako neke imaju dupla slova („tonno“, „sette“) što ne bi bio problem da ne postoje iste takve imenice s 1 slovom („tono“, „sete“), koje naravno, kao što vjerojatno pogađate, imaju različito značenje. Tako npr. „tono“ znači „ton“ dok „tonno“ znači „tuna“, „sette“ je sedam, dok je „sete“ „žeđ“. Još neke od takvih riječi su: casa/cassa (kuća/blagajna), capelli/cappelli (kosa, šeširi), penna/pena (pero, kemijska olovka/muka, trud),…

A najzanimljivije od svega su vam zamjenice, i to nadasve forma iz poštovanja. Ne znam da li znate, ali Talijani kad Vam se obraćaju iz poštovanja neće koristiti 2. lice množine („Vi“) nego će koristiti 3.lice jednine („Ona“). Znači kada žele pitati „Imate li psa?“ umjesto (Avete un cane?) pitat će „Ha (Lei) un cane?“ , što u doslovnom prijevodu znači „Ima li ona psa?“ čak i kad se obraćaju muškarcu. Pripazite na to kada vam se netko obraća u 3.licu i pita Vas npr. „Je li ona gladna, žedna, sviđa li joj se izložba, itd?“, nemojte se okretati okolo sebe i gledati za koga to sugovornik pita, vrlo vjerojatno se obraća Vama.

O zamjenicama bi se dalo još pisati, o prijedlozima i glagolskim vremenima da ne govorimo, međutim to sve je opet priča za sebe, tako to ostavljamo za neku drugu temu.