Dobro je kada se zainteresiramo za učenje novog stranog jezika, još bolje kada tom učenju i pristupimo s ozbiljnošću i voljom, a nerijetko oduševljenje splasne nakon prvih „nelogičnosti“ ili prepreka što nije uvijek objektivno prepreka nekog jezika, već samo naša projekcija u novi jezični sustav.
Talijanski je jezik blizak melodioznošću i relativno jednostavnim pravilim izgovora (pronuncia) koje govornik hrvatskog jezika može bez većeg napora usvojiti. Prve razlike očite su već nakon čitanja abecede (alfabeto), koja ima 21 znak, a pridodaje sebi i znakove, tj. slova iz stranih jezika pa su tu još: k, j, x, y, w u izgovoru i riječima stranog, netalijanskog porijekla.
Kako nam je često polazište kod novog stranog jezika osnova izgovora engleskog jezika, što ne možemo zanemariti, prve reakcije vidljive su kada polaznik izgovori a, b, c, d…… koji na talijanskom zvuče slično, ali i drugačije (a, bi, ci, di…)
Nakon toga slijede kombinacije glasova i pravila njihovog izgovora, kao i dupla slova, tj. dvostruki samoglasnici (doppie).
Mnogim je polaznicima i nakon duljeg vremena učenja teško prihvatiti da se g+i čitaju kao hrvatski glasovi đi, g+e, kao hrvatsko đe; c+i či, ili pak uz dodatak slova/glasa h koji se u talijanskom ne izgovara, da se ovaj izgovor ublažava pa ghe nije đe nego hrvatsko ge, ili chi nije više hrvatsko či, nego je ki itd.

Neke kombinacije s glasovima g i c:
C + i = (či), g + i = (đi)
C + e = (če), g + e = (đe)
Ch + i = (ki)
Ch + e = (ke)
C + a, o, u = ( ka, ko, ku)
G + a, o, u = ( ga, go, gu)

Često se postavlja pitanje čemu služe članovi i moraju li se baš i oni izgovarati i koristiti. Naravno da i član ima svoju svrhu, a najčešće je vidljiva i jasna kada dođemo do padežnih prijedloga u gramatici i kada su tako neophodni članovi naučeni i prethodno usvojeni napamet i te kako korisni kada se trebamo izraziti u složenijim rečenicama.
Članovi u talijanskom jeziku:

Il, L’, Lo (muški rod, jednina)
I , Gli (muški rod, množina)
L’, La (ženski rod, jednina)
Le (ženski rod, množina)

S obzirom na to da talijanski jezik nema padeže, kategorija padeža izražava se korištenjem padežnih prijedloga, ili na talijanskom, preposizioni articolate.
Ubrzo nakon što polaznici koji se prvi puta susreću s novim jezikom usvoje njegove članove, dolazi novi izazov; članovi se odjednom moraju združiti s prepozicijama na koje do tada rijetko obraćamo pažnju, gotovo su nam redundantne i snalazimo se u prevođenju i razumijevanju jednostavnih rečenica i bez da znamo značenje ili točnu upotrebu/svrhu pojedinih prepozicija.
Odjednom se situacija komplicira i postavlja se često pitanje – zašto? Čemu služe: alla, nella, della… i što njima želimo postići?

Svaka od prepozicija ima svoju točno određenu svrhu i upotrebu, pa tako prepoziciju a upotrebljavamo za bivanje i kretanje u mjestu, npr: Luca va a Roma = Luka ide u Rim, Mario e’/va al mare = Mario je/ide na more; prepoziciju di za izražavanje porijekla, pripadnosti ili genitiva, npr: Sono di Karlovac = Iz Karlovca sam, Questa macchina e’ di mio padre = Ovo je automobil moga oca, con za drušvo, npr: Sono stata al cinema con i miei amici = Bila sam u kinu sa svojim prijateljima itd.

Dobro bi bilo svaki novi naučeni slučaj/rečenicu u kojoj se pojavljuje u novoj situaciji neki padežni prijedlog, odmah usvojiti i prihvatiti kao takvu te pokušati memorizirati i reproducirati slične rečenice kojima bismo utvrdili pravilo.

Istina je da se u talijanskom jeziku, kao i u drugim jezicima, kada sistematski učimo, prvo pojavljuju prihvatljivi i lijepi primjeri koji nam ukazuju na pravilo (regola) da bi odmah potom uslijedilo za mnoge učenike, početnike, razočarenje u obliku iznimki na koje također uvijek moramo ukazati.

Npr. naučimo da se kaže: Vado a teatro (idem u kazalište), međutim, isto se tako kaže: Vado al teatro Verdi (idem u kazalište Verdi) što je polazniku teže prihvatiti, jer se pojavljuje pitanje: zašto to? Čemu komplikacija i kako prepoznati razlike među slučajevima?
Naravno, za to postoji objašnjenje koje nastavnik uvijek rado podijeli sa polaznicima.

Padežni prijedlozi:
in + il = nel
in + l’ = nell’
in + lo = nello
in + la = nella
in + i = nei
in + gli =negli
in + le = nelle
a + il = al
a + lo = allo
a + l’ = all’
a + la = alla
a + i = ai
a + gli =agli
a + le = alle

Još jedna novost u talijanskom jeziku je i glagolski način koji se razlikuje od hrvatskog jezika, a susreće se na višim stupnjevima; rekli biste iznenađenjima nikad kraja!
Ovisno o tome koji je izraz ili glagol u glavnoj rečenici, zavisna rečenica zahtjeva upotrebu konjunktiva u talijanskom jeziku.
Učenici često pitaju hoće li me govornik razumjeti ako kažem i drugačije? Vjerojatno je da hoće, ali to nam nikada nije cilj, učimo jezik s njegovim zakonitostima i pravilno je usvojiti standardni jezik da bismo onda uz minimalna odstupanja mogli komunicirati na određenom stupnju.

Korištenje konjuktiva:
Lei e’ simpatica (indikativ)
Credo che lei sia simpatica (konjunktiv)

To su neke od razlika koje polaznici ne očekuju ili teško prihvaćaju kada pristupe učenju talijanskog jezika, ali nisu nepremostive, pa je potrebno kao i kod svakog učenja ostati uporan i prihvatiti novi jezik sa njegovim zakonitostima, pokušati ih naučiti i ne očekivati uvijek isti status svih gramatičkih kategorija jednog stranog jezika kao i u našem materinskom jeziku.

Sretno učenje i dobru zabavu vam želim ! / Auguri e buon divertimento !