O svakoj stranoj kulturi i o svakom stranom jeziku postoji neka predrasuda ili nekakav stereotip o kojem su ljudi naučili na internetu, putem osobnog dojma ili pohađajući tečaj stranog jezika. Neke od predrasuda i stereotipa vezane su uz jezike koje ljudi percipiraju kao najteže: njemački jezik, francuski jezik, japanski ili kineski jezik. Međutim, problemi ne staju na težini jezika, već se šire i na čitav narod govornika toga jezika, pa tako često čujemo da su Francuzi drski, Japanci hladni, a Nijemci nezanimljivi. Zdrav razum nam, dakako, nalaže da nije tako. Pa krenimo u borbu protiv stereotipa!
1. Francuski jezik i Francuska
Nebrojeno ste puta čuli kako Francuzi smatraju engleski jezik „nižim“ jezikom te ga odbijaju govoriti. Mnogi tvrde da je to zbog povijesnih razloga, zbog njihovog mentaliteta, zbog nacionalizma. Međutim, većina će mlađih Francuza s turistima rado govoriti engleskim jezikom, a starije stanovništvo svakako neće biti osorno prema Vama ako progovorite engleski. U međuvremenu, većina drugih zemalja na svijetu ima vlastite politike zaštite jezika. Primjerice, u Sjedinjenim Državama 35 država proglasilo je engleski nacionalnim jezikom zbog straha od španjolskog. Vaša škola stranih jezika tu je da vas oslobodi predrasuda, ali često se zbog manjka koncentracije, vremena i energije za učenjem te predrasude i potvrđuju jer se francuski na prvu čini kao neprijateljski jezik.
2. Britanski engleski je originalni i jedini pravi engleski
Obično se pretpostavlja da je Received Pronunciation (RP), koji se govori u Velikoj Britaniji, izvorni engleski, dok su se drugi oblici engleskog, poput američkog, australskog, novozelandskog i južnoafričkog, razišli od ovog čistog oblika engleskog. U stvarnosti, dijalekt engleskog jezika koji se koristi na Britanskim otocima promijenio se znatno značajnije tijekom posljednja tri stoljeća od standardnog američkog engleskog jezika. U 1700-ima engleski jezik u kolonijama u Londonu i sjevernoj Americi bio je rotičan, što znači da se slovo “r” izgovara nakon suglasnika ili na kraju riječi. Amerikanci i dalje govore na ovaj način, ali u Britaniji iz 19. stoljeća nerotični govor (koji je izbacio “r” u riječima poput “teško” ili “daleko”) postao je standard. Ovaj stil govora bio je povezan s višim klasama i postao je standardiziran.
3. Kineski jezik je kineski jezik
Ne postoji kineski jezik. Čuli ste za mandarinski? Odlično. U stvarnosti, međutim, u Kini se govori na desetke različitih jezika koji se više razlikuju od standardnog mandarinskog nego što se različiti europski jezici međusobno razlikuju. A zašto ste onda čuli samo za mandarinski? Jer su se kineski jezikoslovci zalagali za jedan nacionalni jezik kako bi se olakšala komunikacija u ogromnoj zemlji. Dakako, odabran je lagan mandarinski jezik, što je dovelo do sustavnog suzbijanja svih ostalih oblika kineskog u očima svjetske javnosti. O ostalim kineskim jezicima više pročitajte na: https://www.worldatlas.com/articles/what-languages-are-spoken-in-china.html
Stoga, sljedeći puta kada budete tvrdili da je francuski grozan i Francuzi drski, ili da su Kinezi svi isti i govore jednim jezikom, prisjetite se ovog članka.
